Povijest WAKO Kickboxinga 2. dio- uloga Amerike i Japana

U ovome serijalu prenositi ćemo ulomke vezane za povijest Kickboxinga iz Priručnika Hrvatskog Kickboxing Saveza (HKBS), koji je u nakladi Saveza napisao g. Romeo Deša– Tehnički direktor za WAKO, dok su recenzenti bili Predsjednik HKBS-a g. Tomislav Bilandžić, i Dr. Marko Žaja. Nakon što smo u prvom dijelu saznali sve o periodu 1972.-1976., nastavljamo priču o razvoju (WAKO) Kickboxinga.

Anderson i Falsoni

1976. godine Mike Anderson je ušao u proizvodnju opreme osnivajući firmu “TOP TEN“. Za novi sport do tada nije bilo prigodne opreme, tako da je Anderson i ovdje uložio svoj životni entuzijazam. Proizvodeći opremu po dotadašnjim standardima, jednoga dana ga je telefonski nazvao Brückner koji mu je rekao da je proizvedena nova vrsta materijala, sintetička guma, koja ublažava jačinu udarca više no i jedan poznati materijal s kojim je radio. Anderson je zbog proizvodnje opreme koja se zaista pokazala najboljom, premjestio svoju tvornicu u Njemačku i od tada TOP TEN proizvodi opremu u Europi za sportaše širom Svijeta.

Godine 1978. Talijan Ennio Falsoni posjetio je Mike Andersona na Floridi. Razgovarali su o tome što se može učiniti da se poboljša kvaliteta talijanske reprezentacije koji je bio ispod svih standarda. Anderson je jednom prilikom gledao talijanske natjecatelje na dijelu i nije mogao vjerovati svojim očima: ako su primili i najmanji udarac iz punog kontakta bacali se na tatami plačući, previjajući se od bolova. Anderson, znajući Falsonijevu visoku reputaciju kao odličnog karate borca, člana reprezentacije te godine kada je Italija bila Europski šampion u borbama u karateu, sugerirao mu je da u ringu ne bi trebali biti političari, već pravi sportaši. Tako se je Ennio Falsoni počeo uz Andersona i Brücknera angažirati u radu WAKO federacije.

Ali Anderson je polako počeo “ispadati iz igre”, a jedini je njegov doprinos sportu u kasnijim godinama bio taj što je uveo novu disciplinu “glazbene forme” u natjecanje i što je na natjecanjima bio predstavnik za žalbe. Svodeći svoju aktivnost na minimalan angažman, Anderson je shvatio da ne može više ići u korak s novim ljudima u federaciji i tada je došlo do rascjepa njega s jedne i Brücknera i Falsonija s druge strane. Dogodilo se to 1984. godine. Anderson je i dalje ostao vođa američkog nacionalnog tima, koji je dominirao na natjecanjima prvih godina, ali je 1987. godine dao ostavku na sve svoje funkcije. Bilo je to poslije grandioznog WAKO Prvenstva u Münchenu, koji organizirao Brückner i gdje je Ennio Falsoni izabran za predsjednika federacije.

Dvije godine kasnije, kada je organiziran profi meč između Dona Wilsona i Ferdinanda Macka i susret Amerika – Njemačka , Anderson se potpuno povukao iz sporta. Kasnije je svoj doprinos ponovno dao stari Mike Anderson, koji je napisao uvodnik za najveći američki časopis za borilačke sportove, sugerirajući svim malim kickboxing federacijama u svijetu da se ujedine s WAKO federacijom, kako bi olimpijsko priznanje uslijedilo mnogo brže.

Georg Brückner, najzaslužniji čovjek za razvoj Kickboxinga umro je od raka 1992. godine. Falsoni je ostao na mjestu predsjednika federacije do 2015. godine kada je imenovan Počasnim Predsjednikom.

Početci Kickboxinga u SAD-u

Count Dante, Ray Scarica i Maung Gyi organizirali su 1962. u SAD-u prvi turnir u među-stilskoj full contact borilačkoj vještini. Nakon toga taj način borenja sve se više širi Amerikom, pa je tako u razdoblju od 1970. do 1973. osnovano nekoliko Kickboxing promocija širom SAD-a. U prvim danima pravila su bila nejasna, nekonzistentna, pa je u broju Black Belt Magazina od veljače 1972. objavljen vrlo zanimljiv članak “Amerikanizacija Kickboxinga završiti će u kaosu?” (The Americanization of kick-boxing will it end in chaos?”)

Ti prvi američki Kickboxing turniri nisu imali težinske skupine, a borci su se borili sve dok jedan, najbolji, najizdržljiviji nije ostao nepobijeđen. U to doba Kickboxing i Full Contact Karate bili su isti sport.
Institucionalno razdvajanje (tako se barem u početku činilo) Full Contact Karatea i Kickboxinga dogodilo se formiranjem Professional Karate Association (PKA) koju je osnovao Mike Anderson 1974. godine i World Kickboxing Association (WKA) koja je osnovana 1976. godine i bila je tada prva Kickboxing federacija koja je na Svjetskoj razini organizirala Kickboxing borbe, formirala rang liste i započela s programom razvoja Kickboxinga.

Povijest PKA i priča o Mike Andersonu dana je u prethodnom dijelu, kao i predpočeci WAKO-a.
WKA federacija kao prva amaterska Kickboxing federacija osnovana je razdvajanjem od PKA, a osnovali su je Howard Hanson i Arnols Urquidez. Prvi poznatiji WKA šampioni bili su Benny “The Jet” Urquidez, Don “The Dragon” Wilson, Kevin Rosier i Graciela Casillas.

Zaminljivo je da su se nakon dvadeset godina sve svjetske legende Kickboxinga ponovno okupili pod okriljem WAKO-a – Mike Anderson, Bill Wallace, Don Dragon, Don Rodrigez bili su gosti Svjetskog Prvenstva u Szegedu u Mađarskoj 2005. godine.

Howard Hanson prodao je Dale Floydu 1991. godine WKA federaciju, a 1994. federaciju preuzima Paul Inghram. Od rujna 2012. WKA ima novu upravu sa sjedištem u Italiji u mjestu Massa Carara i vode je predsjednik Michele Panifietti i glavni tajnik Cristiano Radicchi. Na kojim je niskim razinama danas WKA federacija već je ranije spomenuto.

Upravo je Paul Inghram vodio WKA kada mu je početkom 2006. godine dr. Ennio Falsoni ponudio pripajanje WAKO federaciji (tijekom procesa priznavanja od strane GAISF-a), što je ovaj odbio izjavivši da je WKA privatna organizacija i da se neće udruživati s nikim.
U razdoblju od 1974. do 1985. godine PKA, a zatim i WAKO bili su (WAKO je i ostao) najpriznatije Kickboxing federacije u Svijetu. Međutim, utjecaj, prvenstveno zbog privatnih problema s Mikeom Andersonom, organizacija u Americi je slabila, padao je interes za Kickboxing, a Karate je ostvario značajan napredak i rast.

Takva situacija dovodi da se 1985. osniva International Sport Karate Association (ISKA), a koju su osnovali i u užem vodstvu bili Mike Sawyer, Mike McCoy, Cory Schafer, Karyn Turner, Tony Thompson, John Worley i Scott Coker. ISKA pretežito djeluje na području Sjedinjenih Američkih Država i organizira jedan od najvećih Kickboxing turnira u Svijetu- “US Open” u Orlandu na Floridi – dvodnevni kup na kojem sudjeluje više od 4000 natjecatelja.

Kickboxing u Japanu pod utjecajem Karatea i Muay Thaija

Tatsuo Yamada, japanski karateka koji je osnovao “Nihon Kempo Karate-do“, organizirao je 20. prosinca 1959. prvi susret japanskih karateka i tajlandskih Muay Thai boksača. Susret je održan u Tokiju u Tokyo Asakusa sportskoj dvorani. Osnovna želja Yamade bila je u Karateu, u kojem nisu bili dopušteni udarci niti kontakti, primijeniti tehnike punih, full contact udaraca. Yamada je u studenom 1959. objavio plan razvoja novog sporta u programskom dokumentu: “The draft principles of project of establishment of a new sport and its industrialization” u kojem je predložen privremen naziv “Karate-boxing“.

Nije poznato kada je Yamada pozvao šampiona Muay Thaija Nak Muaya na sparing borbe (bio je sparing partner Kan Yamadi, sinu Tatsue Yamade), ali sigurno je da je Yamada prvi karateka koji je bio stvarno zainteresiran za primjenu Muay Thai tehnika u Karate borbama i koji je prvi karateka koji je sustavno počeo proučavati Muay Thai. Ubrzo nakon toga Nak Muay prelazi kod Osama Noguchija koji je u to vrijeme bio promotor boksačkih borbi i koji je također bio zainteresiran za ovu tajlandski borilačku vještinu.

Nekoliko godina kasnije, 12. veljače 1963. uslijedio je sljedeći susret karate i Muay Thai boraca koji je održan na Lumpinee Boxing Stadium u Tajlandu i borila su se tri izvorna Muay Thai borca i tri karateke iz Oyama doyo – kasnije Kyokushin-kai (Tadashi Nakamura, Kenji Kurosaki i Akio Fujihira poznat kao Noboru Osawa). Japanci su tada pobijedili 2:1, Nakamura i Fujihira nokautirali su protivnike ručnim udarcima, dok je Kurosaki nokautiran laktom. Valja zabilježiti da je jedini Japanac koji je izgubio Kenji Kurosaki, Kyokushin-kai instruktor, a ne natjecatelj i koji je povremeno uskakao kao zamjena za odsutnog borca.
U lipnju iste godine, karateka i budući kickboksač Tadashi Sawamura susreo se s vrhunskim Muay Thai borcem Samarn Sor Adisornom. Sawamora je tijekom borbe 16 puta bio u knock downu i na kraju je izgubio borbu. No Sawamora je stečeno iskustvo iskoristio kasnije i uključio u razvoj Kickboxing turnira.

Nonguchi je proučavao Muay Thai i razvio je kombiniranu borilački vještinu koji je nazvao Kick Boxing, koja je apsorbirala i prihvatila velik broj tehnika Muay Thaija. Ipak, osnova te nove borilačke vještine – Kick Boxinga bile su tehnike japanskog full contact Karatea odnosno Kyokushin-kaija. Međutim, bacanje i udaranje glavom u početku je bilo dopušteno, kako bi se razlikovalo od izvornog Muay Thaija, ali je to kasnije zabranjeno.

Osamu Noguchi 1966. osniva Kickboxing Association, kao prvo Kickboxing tijelo i neposredno nakon toga 11. travnja 1966. organizira prvu Kickboxing priredbu. Tatsuo Yamada umro je 1967. godine.

Premda neslužbeno, međutim čini se da se je pojam “kick boxing” prvi puta pojavio u engleskom jeziku u časopisu Black Belt Magazine (osnovan je u Americi 1961. s namjerom prezentacije japanskih borilačkih vještina i samoobrane, a u Japanu još 1958.), u listopadu 1968. u jednoj kratkoj vijesti iz Japana o turniru u Kickboxingu. Novinar ga naziva “Lethargic Karate” (Uspavani karate), a u tekstu se navodi da službene osobe (Osamu Noguchi) tvrde da je u pitanju najbolje od obje riječi (na slici desno).
Već u sljedećem broju od studenom 1968. najavljuje članak “Kick boxing: Is it karate’s future?” (Kickboxing – je li to budućnost karatea”)

Kickboxingu značajno raste popularnost u Japanu, početkom 70-tih godina kada i započinju prvi televizijski prijenosi borbi. Veliki interes gledateljstva rezultirao je da se tri puta tjedno na tri kanala prenose borbe. Na rasporedu (fight card) u pravilu su bile borbe između japanskih kickboksača i tajlandskih boksača. Vrlo popularan u to vrijeme bio je Tadashi Sawamura, o kojem je već bilo prije riječi.

1971. ustanovljena je All Japan Kickboxing Association (AJKA) i imala je registriranih 700-tinjak boraca na početku. Prvi povjerenik AJKA asocijacije bio je Shintaro Ishihara, dugogodišnji guverner Tokija.