U ovome serijalu prenijeti ćemo ulomke vezane za povijest Kickboxinga iz Priručnika Hrvatskog Kickboxing Saveza (HKBS), koji je u nakladi Saveza napisao g. Romeo Deša– Tehnički direktor za WAKO, dok su recenzenti bili Predsjednik HKBS-a g. Tomislav Bilandžić, i Dr. Marko Žaja.
Nastanak i ideja modernog Kickboxinga
“Kickboxing je nastao na osnovama Karatea, Tajlandskog Boksa, Boksa, Taekwon-doa, Kung-fua i drugih više ili manje poznatih orijentalnih borilačkih sportova i vještina. Osnovni cilj svakoga kickboksača je nadvladati ili svladati boljom tehnikom, brzinom i snagom svoga protivnika uz maksimalnu sigurnost, toleranciju, poštenje i čast svakog natjecatelja. Jednom riječju, Kickboxing je zapadnjački sport – jedinstven odgovor velikom broju istočnjačkih borilačkih vještina. Prva pravila Kickboxinga napisao je Mike Anderson 1972. godine, a prvi naziv mu je bio “Svestilski Sportski Karate“. Njegov motiv bio je da privuče interes publike, sponzora i televizije prema novoj verziji sportskog Karatea.
Stari, tradicionalni Karate, koji se vježbao nije imao publiku, bio je neatraktivan za televizijske prijenose i sve je manje novca bilo investirano sa strane. Bilo je vrijeme da se nešto iz korijena promijeni.
Najočiglednija novost u ovom novom sportu bila je nošenje zaštitne opreme drugačije nego u tradicionalnom Karateu: rukavice, štitnici za potkoljenice i stopala, štitnik za genitalije. Namjera Mike Andersona je bila da novi sport načini što sigurnijim u izvođenju, kako bi smanjio mogućnost povređivanja i kako bi se, ovako opremljen, natjecatelj više usredotočio na tehniku i time izveo više dopuštenih akcija.
Drugo, Anderson se poslužio lukavim trikom da sport načini vizualno dopadljivim i uveo nošenje šarene opreme za vrijeme borbe, koja je bila posebno dizajnirana da se u njoj mogu izvoditi svi visoki nožni udarci bez smetnji (materijali su bili lagani i tanki, a kroj je sadržavao neophodan umetak između nogu koji je omogućavao da se noge slobodno kreću u svim pravcima). Bilo je to pravo osvježenje u odnosu na kruta, uštirkana kimona čija je varijacija boja išla od bijele do crne, kao na crno – bijelom TV ekranu. Ove ideje su bile ravne revoluciji. Anderson je imao otpor, čak prezir od strane svih, pa čak i svojih najboljih prijatelja. Svi su bili protiv uvođenja zaštitne opreme, a pogotovo šarene odore. Njihovo objašnjenje bilo je da je sve to protivno tradiciji.
Širenje priče
Sreća je bila da je Mike Anderson tada bio vlasnik najprodavanijeg časopisa za borilačke sportove na Svijetu, PROFFESIONAL KARATE (PK). Bilo je to jedino mjesto gdje se moglo pročitati nešto o sportovima srodnim Karateu i uopće o sportskom aspektu Karatea. Svuda se pisalo isključivo o tradicionalnom načinu vježbanja vještine. Iskoristivši svoj položaj, Anderson se poslužio i malom ucjenom: promotori novog sporta morali su se pridržavati obaveza nošenja zaštitne opreme kao i toga da moraju osigurati 1000 USD nagrade za pobjednika, inače ni jedna njihova aktivnost neće biti popraćena u njegovom magazinu. A i marketing- početnicima je bilo jasno da ako vas javnost ne prati kroz novine, kao da vas nema. Bio je to odličan potez. Interes je bilo ogroman, promotori su morali raditi po ujednačenim standardima, nova pravila su zaživjela. Novi sport je ušao na široko otvorena vrata.
Mike Anderson je bio pametan momak. Znao je da je Amerika “preko bare” i da glavna sportska događanja u Svijetu diktira ipak, Europa. Osvajanje Europe bio je njegov sljedeći cilj. 1974 godine njegov veliki prijatelj i učenik Georg F. Brückner pomogao mu je u prodoru u Europu. Brückner je kao student u Njemačkoj 1963. godine osnovao i bio predsjednik Taekwondo saveza Berlina, a njegov prijatelj Hans Vierthaler za grad Garmisch. U ta dva njemačka grada vježbali su se borilački sportovi. Od početka suradnje s Andersonom, Brückner je uložio velike napore da novi sport uhvati korijene u ovoj Europskoj zemlji, odakle je bio plan da
se počne širiti dalje.
Brückner je širio novi sport po Europi. U Berlinu je 17. svibnja 1974. u Deutschlandhalle organizirao “Europsko pojedinačno sve-stilsko Karate Prvenstvo” i borbu timova SAD – Europa. Na plakatu su nabrojani stilovi: Okinava-te, Japan-karate, Kina-kung fu, i Koreja – Taekwondo. Gost večeri je bio Joe Lewis uz čije ime je pisalo: “US Karate i Kick-boxing šampion” !!!
Interes među vježbačima širom SAD-a i Europe je rastao, ali su televizija, mediji i sponzori i dalje bili nezainteresirani. Nešto je tu nedostajalo. Promućurni Anderson kao i svaki Amerikanac, mislio je kako je potrebno dati novom sportu novo, zvučno ime. To je bio njegov najveći i najriskantniji potez. Napisao je pravila za novi sport koji je nazvao “FULL CONTACT KARATE“, sport u kome su borci mogli ostvariti potpun, realan kontakt, gdje je knockout (KO) značio pobjedu, a ne diskvalifikaciju, gdje su bili dopušteni udarci nogama i rukama u tijelo i glavu bez zadrške, gdje je bilo zabranjeno udarati u zatiljak, udarati u genitalije i ispod pojasa i udarati dok je protivnik na podu. Ovo je bio pogodak u centar mete. Stijena je gurnuta sa vrha planine. Nitko je više nije mogao zaustaviti…
Da bi Svijet upoznao s ovim novim sportom, Anderson je ponovno iskoristio svoj položaj vlasnika magazina PK, gdje je objavljivao pravila novog sporta. Svoju glavu je stavio u torbu. Ne samo da je bio osporavan od strane svih koji su tada nešto značili u borilačkim sportovima., već je i svoj život dovodio u opasnost jer je doživio da mu se prijeti likvidacijom. Čak je i popularni Elvis Presley pokušavao sabotirati ga nudeći Billu Wallaceu, kod koga je trenirao Karate, 10000 USD da ne sudjeluje na Andersenovim natjecanjima. Wallace je tu ostao čovjek sporta – odbio je svoga gazdu, nije uzeo novac i stao je uz rame svoga prijatelja Andersona.
Prvo Svjetsko Prvenstvo
Anderson je napravio i proboj na televiziji, predstavio je Full Contact Karate cijelom Svijetu emisijom koja je prenosila Svjetsko profesionalno karate prvenstvo 14. rujna 1974. godine u Los Angelesu. Prijenos uživo su komentirali Anderson i Telly Savalas (poznat pod nadimkom Kojack) koji je u to vrijeme bio zvijezda broj jedan TV ekrana. Taj događaj je potukao sve rekorde gledanosti nekog TV sportskog događaja, rekorde u broju prisutnih gledatelja, rekorde u broju sudionika i rekorde u nagradama koje su se dijelile za prva mjesta. Prvi prvaci Full Contact Karatea s ovoga prvenstva su bili: Joe Lewis (superteška kategorija), Jeff Smith (teška kategorija), Bill Wallace (srednja kategorija) i Isaias Duenas (laka kategorija).
Kojack je bio samo jedna točka od preko 200 poznatih osoba koji su sudjelovali na ovom šampionatu. Bili su tu i Arnold Schwarzeneger, Lorne Greene, David Carradine, Peter Falk, George Peppard, Ryan O’Neil. Chuck Norris je bio sudac, Pricilla Presley, Elvisova žena je bila brojač bodova. Žena Bruce Leea je bila glavna zvijezda pratećeg show programa. Iskreno, bio je ovo najspektakularniji događaj u povijesti borilačkih sportova do tada. Mike Anderson je osmislio, režirao, producirao i vodio cijeli program. Direktni prijenos, koji se kasnije reprizirao još tri puta u raznim terminima, prenosila je Universal Television, tada najveća televizijska kompanija u Svijetu.
*Na YouTube-u dostupne i snimke borbi: https://www.youtube.com/watch?v=BuWlo4VSUo0
Televizijske kuće
Tjedan dana poslije ovoga događaja zajedno sa Hollywoodskom zvijezdom Judy Quine, Anderson je osnovao Professional Karate Association, PKA. Judy Quine je došla do Andersona preko njenog prijatelja Chuck Norrisa, a bila je važna zbog toga što je njen otac bio čuveni Barney Balaban, osnivač i predsjednik Paramount Pictures, poznate filmske korporacije. On je mogao pomoći da kickboxing bude što više na TV ekranima, jer samo takva popularnost garantirala je da će to biti sport broj jedan u Svijetu.
Pun samopouzdanja Anderson je otišao u Hollywood u nadi da će napraviti dogovore za novi show biznis. Razgovarao je sa poznatim filmskim producentom Wally Waltmanom, koji kao da ga je polio kantom punom hladne vode kada mu je rekao da nije zainteresiran. “Koji su razlozi?”, pitao je preneraženi Anderson. Ovaj mu je iskreno odgovorio da misli da to nije ozbiljna organizacija, koja za svoju naglu popularnost treba zahvaliti prije svega TV zvijezdi Telly Savalasu i mnogim holywoodskim zvijezdama koje su bile u blizini.
Anderson je bio u šoku. Ta silna slava nestala je kao mjehur od sapunice. Jedan ozbiljan čovjek koji se razumije u filmski biznis, rekao mu je istinu od koje on nije mogao pobjeći. Izašao je pokunjen iz njegove kancelarije i uputio se direktno u prostorije PKA. Tamo je sjedila Judy Quine. Mike Anderson je tražio jedan dolar i ona mu ga je dala. Za taj dolar on joj je dao svu dokumentaciju i pečat PKA. Pitala ga je što to radi, a on je odgovorio da joj je upravo prodao PKA za jedan dolar. Vratio se u Oklahoma City i odlučio osnovati novu federaciju, utemeljenu na novim osnovama i nazvao je WAMAA (Worlds Amateur Martial Art Association – Svjetski amaterski savez borilačkih sportova).
Konačno formiranje imena
Pozvao je svoga prijatelja Brücknera i zamolio ga da organizira sastanak na visokoj razini radi dogovora što dalje. Na tom sastanku bilo je prisutno dvanaest predstavnika iz dvanaest zemalja (među njima Žarko Modrić iz Hrvatske, tada predstavnik Jugoslavije) zainteresiranih za ozbiljan rad. Tada je zajednički potpisan statut organizacije i odlučeno je da se radi na poboljšanju i popularizaciji tog sporta, sve do prijema u društvo olimpijskih sportova. Anderson je izabran za predsjednika, a Brückner za potpredsjednika asocijacije. To je bilo 1975. godine.
Nekoliko mjeseci kasnije, Anderson se nije mogao pomiriti s nespretnim nazivom i u jednom neformalnom razgovoru sa Brücknerom, sinula mu je ideja da bi bilo bolje da se organizacija zove: “World All-Rules Karate Organization” – skraćenica WAKO. Brückner se složio s tim i tako je rođen novi naziv organizacije.
Novi sport i rad u organizaciji postali su Brücknerova opsesija. Radio je mnogo na popularizaciji ovog sporta, na organizaciji novih klubova i što većem broju zemalja članica iz cijele Europe, tako da je on postao pokretački motor, dok je Anderson ostao po strani daleko od zbivanja, u Oklahoma Cityju.
Prema navodima na plakatu, drugi put u Europi Georg F. Brückner je od 20. do 21. rujna 1975. organizirao “Europsko sve-stilsko Karate Prvenstvo” te meč za Svjetsku profesionalnu titulu u Full Contactu između Amerikanca Gordona Franksa i Meksikanca Ramira Guzmanna. Na plakatu je fotografija legendarnog Bill Wallacea koji je obučen u šareni kimono i ima zaštitne rukavice i papuče za Kickboxing.
25. svibnja 1976. Brückner je uz pomoć francuske Karate legende Dominiqua Valere doveo i prvi Američki tim u Pariz. Na stadionu “De Coubertin” su se sastale Full Contact reprezentacije SAD-a i Francuske. Izgleda da je tada prvi put u Europi predstavljeno novo ime novog sporta, tj. Full Contact Karate.
Brückner je stupio u kontakt i sa zvaničnicima Olimpijskog odbora, kojima je uručena žalba Japanske Karate federacije koja se bunila zašto u nazivu novog sporta stoji “karate”. Osim toga, Karate organizacija je već postojala pod nazivom WUKO (World Union of Karate-do organizations). Poslije toga, odbor direktora WAKO federacije odlučilo je iz imena izbaciti riječ karate i novi sport preimenovati u KICKBOXING.”
Izvor
Tekst prenesen iz: Deša, R. (2021). Priručnik Hrvatskog Kickboxing Saveza. Hrvatski Kickboxing Savez.
Posljednji komentari