U ovome serijalu prenositi ćemo ulomke vezane za povijest Kickboxinga iz Priručnika Hrvatskog Kickboxing Saveza (HKBS; 2021.), koji je u nakladi Saveza napisao g. Romeo Deša– Tehnički direktor za WAKO, dok su recenzenti bili Predsjednik HKBS-a g. Tomislav Bilandžić, i Dr. Marko Žaja.
U prvom dijelu saznali smo sve o periodu 1972.-1976., a u drugom opisali uloge Europe, Amerike i Japana u nastanku (WAKO) Kickboxinga. U ovome dijelu serijala donosimo kronološki razvoj i konstruiranje svih borilačkih disciplina nastalih unutar WAKO Kickboxinga.
Semi i Full Contact
Kao što je poznato, u godinama prije pojavljivanja Kickboxinga i njegove prve discipline semi contacta, brojni karataši iliti karateke vježbali su u svojim klubovima beskontaktni Karate, samo s naznakom udarca, s obaveznim zaustavljanjem tehnike prije no što se dotakne protivnika. Velikom broju karateka takvo što je bilo nedovoljno, pa čak i neprirodno. Ne samo da se je vježbalo izvodeći polukontaktne udarce, već se vrlo često vježbalo i s punim udarcima.
Upravo tako, nastale su prve dvije discipline Kickboxinga – semi contact i full contact.
Kao što je u uvodu dan opis, semi contact, danas point fighting (PF) je Kickboxing disciplina kod koje se pravilnim udarcima sa strogo kontroliranom snagom nastoji ostvariti veći broj bodova od protivnika i kako na nadvladati u borbi – brojem bodova za čije je ostvarenje potrebna prvenstveno brzina, fokusiranost, balans, kontrolirana snaga.
Sama koncepcija borbe – što više bodova zahtijeva veliku brzinu izvođenja udaraca i tehnika, onemogućila udarce za koje je potrebna snaga, zalet, korištenje inercije tijela da bi se postigao snažniji udarac i veći efekt na protivnika. Sustav bodovanja u kojem se favoriziraju udarci nogom u glavu i udarci nogom u skoku, dovela je do atraktivnosti ove discipline.
Istovremeno, iskonska želja čovjeka za uspoređivanjem – tko je jači, bila je u stvari osnova Kickboxing discipline full contact. Full contact je korak ka približavanju prirodnoj borbi dvoje kickboksača, gdje se želi snagom svladati protivnika, onemogućiti ga za nastavak borbe.
Tu se koriste sve ručne tehnike poznate iz puno starijeg Boksa, ali i tehnike udaraca nogom u tijelo (iznad pojasa) i u glavu. Dakle, osnovni cilj je što snažnije pravilnim tehnikama svladati protivnika, a ako ga se ne može oboriti, onda preostaju bodovi za sve pravilno izvedene udarce rukama i nogama u dopuštena mjesta.
Nisu počeci full contacta bili obećavajući. Karateke, tradicionalisti u tim počecima krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća oštro su se suprotstavljali full contactu. Očito prepoznavajući da je sve veći interes kickboksača upravo za tu disciplinu.
Također, u počecima se u Europi smatralo da je semi contact izvorno amaterski, dok je full contact profesionalniji i da su te dvije stvari nespojive. No, kako to obično i biva, Amerikanci od svega rade biznis i show, tako su oni u početku i izjavljivali: “Full contact nije sport, to je show” i tako ga predstavljali. Međutim, bavljenje full contactom zahtijevalo je pravu sportsku pripremu i stroga sportska pravila te se je tako i nastavio razvijati.
Upravo na tim osnovama u Europi se razvija full contact, kao sportska disciplina, u početku kao Full Contact Karate. Naravno, taj naziv je vrlo brzo izazvao protivljenje karate federacije te se 1978. donosi službena odluka da se iz naziva briše karate, a da iza slova K bude – Kickboxing. Ideju za tu složenicu, koja u stvari i slikovito govori o načinu borenja – udaranje rukom (boxing) i nogom (kicking).
Na sjednici borda direktora u Londonu te godine dao je reporter specijaliziran za borilačke prijenose Mike Haig koji je za ovaj borilački sport rekao “Zašto ga ne zvati Kickboxing” – pa to je upravo ono što se i izvodi u borbi. Obje discipline odigravale su se na tatamiju 8 x 8 metara, ali full contact borba na tatamiju jednostavno nije bila atraktivna. Stoga je 1980. odlučeno da će se borbe i natjecanja u full contactu odvijati u ringu. Naravno, to je donijelo radikalnu promjenu u borenju, ali i metodologiji priprema.
Tehnike iz boksa postale su dominantne i odlučujuće, pa se je događalo da pobjednici budu kickboksači koji niti jednom nisu udarili nogom, jer su bili vrsni boksači. Odluka o uvođenju pravila o najmanje 6 udaraca ili pravilno izvedenih tehnika nogom tijekom jedne runde, vratila je full contactu atraktivnost, ali i puni smisao naziva “Kickboxing”.
Prva službena prvenstva održana su 1977. – Europsko prvenstvo u full contactu, a već iduće godine na Europsko prvenstvo uvrštena je i disciplina semi contact. naravno, svi počeci službenih natjecanja bili su za seniore.
Juniorska natjecanja u Kickboxingu započela su 1997. na 1. Svjetskom Prvenstvu u Moskvi, a kadeti su se prvi puta na Svjetskom Prvenstvu natjecali 2004. godine u Marini di Carara u Italiji. Ipak valja reći da su se puno prije službenih WAKO prvenstava na Svjetskoj i Europskoj razini održavala natjecanja na Svjetskim kupovima u Piacenzi (Italija) i Debrecenu (Mađarska), gdje su od samih početaka sudjelovali i najmlađi natjecatelji.
Light Contact
Prebacivanjem full contacta u ring donijelo je sve veće razlike između dotadašnjih discipline semi contact i full contact. Kao što je već prije spomenuto, semi contact njeguje brzinu, preciznost i kontrolu s ciljem ostvarenja što većeg broja bodova. Također, prisutno je prekidanje borbe kod svakog ostvarenog boda i javno dodjeljivanje bodova od strane sudaca.
Dok full contact zahtijeva snagu, pune tehnike, korištenje inercije tijela i sinergije težine i pravilne tehnike udaranja s ciljem savladavanja protivnika, izbacivanja iz borbe odnosno nokautiranja (već udomaćena riječ nastala od engleskog izvornika”knock out” – udarac koji izbacuje).
Ta razlika onemogućavala je jednostavan prelazak iz semi contacta mlađih kickboksača u full contact nakon nekoliko godina uspješnog treniranja i postizavanja rezultata. Tako je Gerd Lemens predložio uvođenje nove discipline – light contact, a formalna odluka donesena je 1987. godine. Disciplina je bila gotovo identična sparing borbama koje su kickboksači tijekom svojih priprema izvodili u svojim klubovima.
Dakle, lagana, kontrolirana tehnika, ali bez prekida (osim u slučaju kršenja pravila koje su zahtijevale opomene i kazne). Light contact je pojednostavljeno rečeno kontinuirani semi contact – iste tehnike, isto bodovanje, jedina razlika je u rukavicama.
U light contactu koriste se boksačke rukavice, a to je i značilo uvrštavanje ručnih boksačkih tehnika koje se ne koriste u semi contactu – npr. upper cut. No, i dalje se je zadržalo pravilo stroge kontrole jačine udarca – jednakim intenzitetom u zadavanju udarca i pri povlačenju ruke ili noge nakon udarca. I naravno, isti cilj borbe – ostvariti što veći broj bodova kako bi se bodovima nadvladao protivnik.
Disciplina light contact prvi puta uvrštena je na službena WAKO natjecanja 1987. godine na Svjetskom Prvenstvu u Birminghamu (Velika Britanija). Ta 1987. godina bila je značajna godina za povijest i razvoj kickboxinga kao sporta. Dakle, te godine, uvedena su i natjecanja u ženskim kategorijama. Žene su službeno na WAKO natjecanjima prvi puta nastupile u semi i full contactu 1987. godine na Svjetskom Prvenstvu u Münchenu (Njemačka).
Low Kick
Jedan susret 1981. godine, posebno važan hrvatskim ljubiteljima Kickboxinga, zbio se u Dublinu. Ennio Falsoni susreo se s dotadašnjim višestrukim WAKO Prvakom u full contactu Brankom Cikatićem, koji ga je upoznao sa svojim novim sponzorom – bio je to Mike Nenad, biznismen s ovih naših prostora koji je živio i radio u Sjedinjenim Američkim Državama.
Sljedeće 1982. godine, kao gost Falsonija na gala priredbi u Milanu, Mike Nenad predložio je Falsoniju uvođenje novih tehnika u borbe u ringu, a to je udaranje nogama po natkoljenicama protivnika, sličnih tehnika viđenih u Tajlandskom boksu. Vrlo atraktivno za publiku, puno više i puno interesantnije od full contacta.
Nakon toga prošlo je nekoliko godina i 1984. prvi puta su prezentirane tehnike o kojima je govorio Mike Nenad. Nove tehnike pobudile su veliku pažnju kickboksača. Istu tehniku – udaraca nožnim tehnikama po natkoljenicama protivnika, primjenjivala je u to vrijeme i druga Kickboxing federacija WKA, i u to vrijeme organizirala vrlo uspješne i popularne borbe i gala priredbe.
Falsoni je predložio tadašnjem predsjedniku Europske WKA federacije Fredu Royersu ujedinjenje s WAKO-om s time da nova disciplina bude pod njihovom ingerencijom, ali sve pod jedinstvenom Kickboxing federacijom WAKO. Royers je odbio predloženu suradnju, te je WAKO 1991. na sastanku borda direktora u Madridu definirao i usvojio nova pravila i uvedena je nova disciplina – low kick.
Low kick je prvi puta uveden na službena WAKO natjecanja 1991. godine na Svjetskom Prvenstvu u Parizu. Tu je još jedan vrlo značajan podatak za hrvatski Kickboxing. Naime, na tom Svjetskom Prvenstvu, prvu službenu zlatnu medalju za samostalnu Republiku Hrvatsku osvojio je Riječanin Boris Ilić (član Kickboxing kluba “Lučki radnik iz Rijeke) – u disciplini low kick, u apsolutnoj težinskoj skupini.
Na prvom WAKO Prvenstvu u low kicku u Parizu nastupali su samo muškarci, dok su već sljedeće godine na Europskom Prvenstvu u Kavali (Grčka) uvrštene i ženske kategorije low kicka kao demonstracija. Prvo službeno WAKO Prvenstvo na Svjetskoj razini, na kojem su žene u low kicku nastupile prvi puta bilo je tek 2005. na Svjetskom Prvenstvu u Agadiru u Maroku.
K1 (nekada Thai Kickboxing)
Velika popularnost poznatog K-1 turnira kojeg je organizirao u Tokyju, Kazuyoshi Ishi (inače majstor kyokushin Karatea) dodatno je pobudila interes kickboksača za ovom specifičnim načinom borbe koji je promoviran na ovom turniru. Naime, gospodin Ishi, naravno, prvenstveno iz komercijalnih razloga, 1993. u Tokyju organizirao je prvi turnir najboljih boraca na Svijetu.
Borci su dolazili iz Kickboxinga, kyokushin Karatea i Muay Thaija, prilagodio je pravila koja su uvrštavala sve tehnike ova tri sporta.
Vrlo značajna činjenica za Hrvatski Kickboxing je da je pobjednik ovog prvog K-1 turnira bio naš Branko Cikatić, pobijedivši u finalu legendarnog Ernesta Hoosta iz Nizozemske.
Međutim, radilo se o priredbama, bez sustava natjecanja i bez sportske baze. Na K-1 turnirima sudjelovali su ponajbolji borci i svjetski prvaci iz svih navedenih borilačkih sportova, ali ne postoji amaterska baza. Upravo to je bila ideja da se predloži gospodinu Ishiju da WAKO postane amaterska baza za K-1, za što on nije bio zainteresiran.
Nekoliko godina nakon toga WAKO uvodi novu disciplinu koju naziva Thai-kickboxing. Radi se o K-1 pravilima, ali, kako bi se izbjegli mogući sudski procesi o zaštiti imena, WAKO disciplina nazvana je Thai Kickboxing i prvi puta je bila na Europskom Prvenstvu u Kijevu 1998. – samo u muškim kategorijama, dok su 2005. uključene i ženske natjecateljske kategorije u Thai kickboxingu. Prvo WAKO Svjetsko Prvenstvo na kojem se je natjecalo u disciplini Thai kickboxing bilo je u Beogradu 2001. godine – također samo u muškim kategorijama.
Naime, WAKO bord direktora sastao se 28. studenog 2006. u Kuvajtu i da su donijeli odluku o prestanku korištenja prefiksa THAI i promjeni naziva discipline u K-1 Rules, a skraćenica je K-1. Također, donesena je odluka o zabrani nošenja bilo kakve odjeće koja bi se na bilo koji način mogla povezivati s tradicionalnim Muay Thaijem.
Mijenjaju se tehnička pravila K-1 Rules discipline – nije dopušteno bacanje, rušenje protivnika iz klinča i dopušta se korištenje koljena 5 sekundi nakon što se kickboksači uhvate u klinč (kasnije je to ograničeno na 1 udarac koljenom).
Ovime je i formalno definirano ono što smo do tada imali u praksi. Dakle, K-1 je kickboxing, a Muay Thai odnosno Tajlandski boks je sasvim drugi sport – i po nazivima, a ne samo po razlici u pristupu borbi i samoj borbi.
Također, na Kickboxing natjecanjima ne dopuštaju se kratke hlače s Muay Thai oznakama već će se kickboksači u K-1 Rules boriti u Kickboxing opremi. Niti prije nisu bili dopušteni: Mongkon (traka oko glave) i Paprachiat (traka, vezica oko nadlaktice), niti je borac prije borbe izvodio Wai Kru (tradicionalni tajlandski ples kojim borac izražava svoje poštovanje prema svome treneru, učitelju, ali i prema svim učiteljima Muay Thaia).
Također, za vrijeme Kickboxing borbi nije svirala tradicionalna Muay Thai glazba.
Disciplina s novim nazivom K-1 Rules prvi puta je uvrštena na službeno WAKO Svjetsko Prvenstvo u Beogradu 2007.
Kick Light
Kick light je najnovija, i već vrlo popularna Kickboxing disciplina. Uvedena je u sustav WAKO natjecanja prvi puta na Svjetskom Kickboxing Prvenstvu za kadete i juniore 2010. godine u Beogradu u Srbiji, a seniori su svoj prvi nastup u kick lightu imali iste godine u Ateni u Grčkoj na Europskom Prvenstvu.
Kako je došlo do discipline kick light? Određeni broj zemalja članica WAKO-a bavi se jedino ringovnim disciplinama, dakle full contactom, low kickom i K-1 Rules. Međutim, pravila strogo definiraju da se tim tzv. tvrdim disciplinama smiju baviti i u njima natjecati juniori i stariji, odnosno kickboksači i kickboksačice od 15 godina i više.
Te zemlje, a jednako tako i klubovi koji su razvijali takvu koncepciju, bili su ograničeni u uključivanju najmlađih sportaša te je logično došlo do ideje da se način pripreme kickboksača u low kicku kako se najčešće provodi u klubovima – dakle lagani sparinzi, jasno definira i uključi u sustav natjecanja.
Disciplinu i način kick light borenja karakterizira lagana i kontrolirana tehnika izvođenja udaraca. Borba se odvija na tatamiju, u kontinuitetu (osim prekida kada sudac upozorava na nepravilnosti). Tehnike koje se koriste su tehnike low kicka, ali moraju biti izvedene strogo kontroliranom snagom. Bodovanje je jednako kao i kod point fightinga i light contacta – dakle 1 bod za udarce rukom, nogom u tijelo, 2 nogom u glavu ili nogom u skoku u tijelo i 3 boda nogom u skoku u glavu.
Uvođenje ove nove discipline vrlo brzo je pokazao veliki interes kickboksača i uključivanje mlađih sportaša u zemljama odnosno klubovima koji inače ne prakticiraju lagane tehničke discipline – point fighting i light contact.
WAKO pravilima predviđeno je sudjelovanje od starijih kadeta na dalje – dakle od 13. godine života na više. Međutim, pritisak i interes klubova je vrlo velik, pa se na nekim natjecanjima i u nekim državama dopušta nastup i mlađih kadeta u disciplinama light contact i kick light, dakle već od 10. godine života.
Izvor
Tekst prenesen iz: Deša, R. (2021). Priručnik Hrvatskog Kickboxing Saveza. Hrvatski Kickboxing Savez.
Posljednji komentari