Svi se sjećamo “poplave” univerzalnih sportskih škola, koja i danas traje. Stručnjaci su pokušali okrenuti dotadašnju paradigmu koja je držala da je za primjerice dobrog boksača najbitnije (samo) boksati od što ranije dobi. Univerzalne sportske škole s druge strane imaju filozofiju koja se temelji na usvajanju što šireg spektra motoričkih znanja iz raznih sportova, što će polaznike kvalitetnije razviti. Djeca po toj teoriji usvajaju velik broj segmenata različitih sportova, tehnika, pokreta tijelom, s loptom i bez, u trku i na strunjači, itd. Vjeruje se da postoji određeni transfer motoričkih sposobnosti na kasnije odabrani sport.
Na prvu zvuči super i utopijski, djeca će se igrati i zabavljati kroz sve te sportove, a uz to će i puno naučiti. Onda u juniorskom uzrastu neka krenu sa određenim sportom i natječu se u njemu. Tu dolazi do problema, pogotovo u borilačkim sportovima, i naročito ako su u pitanju discipline gdje snaga nije glavni kriterij. U pitanju su tada već složene tehničko-taktičke forme koje je teško u kratkom vremenu usvojiti, bez obzira o kakvom “talentu” je riječ.
Dijete iz univerzalne sportske škole teško da će ikada neće sustići niti prestići natjecatelje koji u tom trenutku imaju dvije ili više sezona u tom sportu- i to je činjenica koju znaju svi treneri. Kontinuitet u jednom sportu i pripadajućim natjecanjima istog brusi prvenstveno sportsko-specifičnu tehniku i taktiku, te donosi ogromno iskustvo s borilišta, koje je nemoguće zamijeniti učenjem bilo kakvih drugih sportova paralelno. No, transfer (motoričkih) znanja moguć je, i najveći je ukoliko se radi o sličnim i komplementarnim disciplinama/sportovima, primjerice Kickboxing (K1) i Muay Thai, Kickboxing (PF) i Karate (WKF), Boks i Kickboxing (FC), itd.
Rana specijalizacija- prednosti i mane
Rana specijalizacija slijedi vrlo jednostavnu filozofiju, ako želiš biti dobar/najbolji u nečemu, radi to stalno i povećati ćeš si šanse da zbilja postaneš takav. U mnogim stvarima čak i u životu često je zbilja tako. U kontekstu razvoja djece u vrhunske sportaše, na “zapadu” se čak raspravlja i o etičnosti rane specijalizacije, jer takav put podrazumijeva znatno ozbiljniji pristup treningu od prvoga. U Azijskim zemljama isključivo se koristi ovakav pristup, pa i u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza. Njihovi rezultati i produkcija boraca su strahoviti, njihovi mladi natjecatelji izgledaju čvršće i iskusniji su u odnosu na djecu zapadnih zemalja kada se susreću na Europskim i Svjetskim Prvenstvima.
Zemlje koje tradicionalno prakticiraju ranu specijalizaciju kao Tajland za Muay Thai, Dagestan u Rusiji za Hrvanje, Sambo, MMA, djeluju superiorno na svim prvenstvima u odnosu na druge. Međutim, u tim slučajevima nekad zbilja ima i fizičkog zlostavljanja/kažnjavanja djece u određenoj mjeri što je njima normalno, međutim u Europi neprihvatljivo. Također, mnoga djeca u takvom vojničkom režimu s vremenom “otpadnu” radi ozljeda, koje također znaju biti ozbiljne i trajne, s vremenom odustanu ili prestanu napredovati.
Međutim, disciplinu je moguće uspostaviti i u blažim uvjetima, ali potrebno je određeno iskustvo i pedagoško te psihološko znanje. Metodički razvojni pristup s dozom discipline od rane dobi u borilačkom sportu dokazano polučuje najbolje rezultate, a dokaz su mnogi Europski amaterski klubovi koji imaju podjednako uspješne timove od dječje do seniorske dobi. Dobar primjer za takav mješoviti pristup su Ukrajina, Rusija, Moldavija, Poljska koje tradicionalno koriste takav sustav, ali i drugi klubovi diljem Europe. Borci iz takvih klubova u konačnici gospodare prvenstvima i ljestvicama.
Što savjetovati?
Govorimo li o djeci rekreativcima, koji se nikad neće natjecati, univerzalna sportska škola je dobar odabir. Dijete će usvojiti po malo od svega i što je najbitnije uprazniti potrebu za fizičkom aktivnošću. No, natjecateljski svijet borilačkog sporta raste iz godine u godinu, i netko tko je prije 50 godina bio dobar borac, pitanje bi li u današnje vrijeme osvojio nacionalno prvenstvo.
Za ozbiljne natjecateljske uspjehe, što je u potpunosti etički opravdano jer daje smisao, budućnost i sposobnost djetetu, potrebno je od rane dobi krenuti sa jednim borilačkim sportom koji će biti primaran. Tijekom razvoja, sve do juniorske dobi, djeca bi trebala povremeno ili paralelno nastupati i u sličnim disciplinama/sportovima. Primjerice, ako dijete trenira Sambo, dobro će mu doći elementi treninga i nastupi u BJJ, Judu, hrvanju. Ako dijete trenira za WT Taekwondo borbe, dobro će mu doći i nastupi u formama, ITF Taekwondou ili pak Point Fightingu. U sklopu treninga primarnog sporta treba ukomponirati dijelove drugih sportova, primjerice neka povremeno odigraju rukomet za zagrijavanje, ili atletika- sprintevi, prepone, skokovi u pripremnom dijelu sezone. Takav mješoviti pristup trebao bi teoretski polučiti najefikasnije rezultate, jer kao i sve tako i ovo nije crno ili bijelo, istina je negdje između.
Posljednji komentari